Zašto je važno čitati Ristanovića?

vesti 07.11.2021 Radio Kontakt Plus

Petar Ristanović je verovatno najznačajniji srpski istoričar nove generacije. Takvu reputaciju stekao je u prethodne dve godine upravo na Кosovu i Metohiji. Deo ovdašnjih medija koji izveštavaju na srpskom jeziku afirmisali su njegov naučno-istraživački rad i citirali ga kao retko kog intelektualca iz Beograda, izazvao je veliko poštovanje i među svojim kosovskim kolegama, a tokom 2020. i 2021. godine četiri puta je gostovao u Gračanici i u Кosovskoj Mitrovici, poslednji put 4. novembra u Privatnom kulturnom centru „Akvarijus“, što je bio i povod za nastanak ovog teksta.

Piše: Aleksandar Dunđerin

Razlog za neočekivano srdačan prijem jednog istoričara u široj javnosti Кosova i Metohije svakako jesu teme koje je Ristanović istraživao prethodnih godina. Poslednje dve decenije postojanja socijalističke Jugoslavije, položaj Srbije u federaciji i kriza na Кosovu veoma su važna pitanja (pogotovo za kosovske intelektualce) koja do sada nisu privukla veći broj srpskih istoričara. Međutim, postoji još jedan, manje istican razlog što su Ristanovićeva dela na ovom prostoru čitana, i što se njegova reč, njegovi stavovi, poštuju i prenose. Od istoričara, i od istorijske nauke, očekuje se da svedoči istinu, da bude objektivna, utemeljena na pouzdanim izvorima i arhivskoj građi. U idealnom slučaju istoričar prilikom istraživanja ne bi smeo da bude opterećen ni sopstvenim identitetom (nacionalnim, verskim), niti bilo kakvim ideološkim stavovima, ali ni idejom patriotskog delovanja. Petar Ristanović se u svojim naučnim radovima, ali i u javnim istupima, približio kao retko ko od svojih kolega tom idealu. To nikako ne znači da su njegova dela zagledana u prošlost, bez ikakve svesti da mogu da utiču na budućnost. Zadatak istoričara jeste da predoči realno istorijsko stanje stvari, izvede određene zaključke u vezi sa temom koju istražuje. Na čitaocima (pre svega onim koji imaju političku moć) je da prihvatajući pouke iz prošlosti bolje razumeju sadašnjost i stvore preduslove za drugačiju (bolju) budućnost.

Ma koliko se prethodno rečeno činilo kao podrazumevajuća funkcija istorije kao naučne humanističke discipline, danas je nužno opet isticati ta opšta mesta, budući na sumornu sliku savremene srpske istoriografije. Svedoci smo, naime, da su srpski istoričari danas postali bezmalo medijske zvezde zbog dugogodišnjeg sukoba dva klana na Filozofskom fakultetu u Beogradu, oličenih u (dnevno-)političkom delovanju Nikole Samardžića i Miloša Кovića. Na taj način stvorena je pogrešna slika kako se srpska istorijska nauka danas utemeljuje na dva krajnje nenaučna stanovišta – nacionalno-romantičarskom (Кovićevom) i anacionalnom i antinacionalnom (Samardžićevom). Petar Ristanović je izvan tih klanova, i zato je, ukoliko težimo saznanju, i ukoliko ne želimo da budemo izmanipulisani, važno čitati njegove knjige.

Temelji nove knjige našeg istaknutog istoričara („Iluzija moći. Srpski kritički intelektualci i komunistički režim“), koju su 2020. godine objavili Fondacija „Aleksandar Nevski“ i IP Princip iz Beograda, postavljeni su tokom istraživanja obavljenog za potrebu izrade doktorske disertacije „Srpska intelektualna elita i kosovsko pitanje 1974–1989“, odbranjene na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, u decembru 2018. godine. Deo disertacije posvećen kosovskom pitanju proširen je i objavljen kao zasebna knjiga, pod naslovom „Кosovsko pitanje 1974–1989“ (Prometej, Novi Sad, 2019). 

Upravo ta, prethodno objavljena knjiga, razbila je mnoge stereotipe i popunila beline na stranicama istorije ovog još uvek nezavršenog procesa, zamagljenog čestom (zlo)upotebom istorije u političke svrhe. Petar Ristanović je tako postao prvi istoričar koji se sa naučnog aspekta, trideset godina kasnije, kada se arhivska dokumentacija stavlja na raspolaganje istoriji, veoma ozbiljno pozabavio ovim pitanjem. A to je za srpsku istorijsku nauku, kao i za sve ljude koji žive na prostoru Кosova i Metohije, od presudne važnosti, jer o kosovskom pitanju gotovo ništa do sada se nije znalo, iako se mnogo razgovaralo i polemisalo. Patriotski zanos najčešće je na ovom prostoru ispred činjenica i istorijskih argumenata. A istoriografske činjenice neumoljivo ukazuju, može se zaključiti na osnovu čitanja knjige „Кosovsko pitanje 1974-1989“, kako su gotovo sve političke odluke u naznačenom periodu bile donošene isključivo zarad interesa pojedinaca, odnosno ondašnje (multinacionalne) političke elite, te da ni u jednom slučaju nisu bile rezultat rodoljubivih osećanja, nacionalnih ili državnih interesa, brige za interes (bilo kog) naroda.

A istina je i to, kazuje nam Ristanovićevo „Кosovsko pitanje“, da ne postoji dokaz da su demonstracije (dakle demonstracije, a ne bunt ili pobuna) na Кosovu 1981. godine imale direktno antisrpski predznak, već su počele kao (možda i opravdani) socijalni bunt studenata (malo je poznato da je prištinski univerzitet u to vreme imao najviše studenata posle beogradskog univerziteta a najgore uslove u ondašnjoj SFRJ), ali su ubrzo zloupotrebljene od strane marginalnih ilegalnih separitističkih grupa koje nisu, međutim, imale podršku političkih i bezbednosnih struktura na Кosovu. Ristanović, naime, eksplicitno navodi da su ilegalni separatistički pokreti na Кosovu uspeli da izazovu pobunu 1981. godine isključivo zato što je njihovo delovanje od strane pokrajinskih vlasti prikrivano; razlog tog prikrivanja je strah ondašnjih albanskih rukovodilaca (pre svih Mahmuta Bakalija) da ukoliko priznaju federaciji problem mogu da ostanu bez položaja. Taj strah, a ne težnja ka vojvođanskoj nezavisnosti, nagnao je i Boška Кrunića i pokrajinsko rukovodstvo Vojvodine da čak ni posle događaja na Кosovu iz 1981. godine ne podrži republičko rukovodstvo Srbije, ne želeći da prihvati da događaji na Кosovu imaju bilo kakvu vezu sa ustavnim promenama iz 1974. godine; zato i srpski politički rukovodioci sa Кosova tokom osamdesetih godina prošlog veka u buntu srpskog naroda vide nacionalističko divljanje podstaknuto iz uže Srbije, a ne opravdani revolt svojih sunarodnika. A taj revolt osporava još jednu zabludu u koju mnogi Srbi i danas veruju. Naime, razlog iseljavanja Srba sa Кosova tokom čitave druge polovine 20. veka, a i u 21. veku, mnogi posmatraju kroz prizmu ekonomskih razloga. Ristanović, međutim, iznosi neoborive tvrdnje da su u pitanju bili različiti oblici diskriminacije Srba (nemogućnost političkog delovanja, nemogućnost zaposlenja, ugrožena bezbednost).

„Кosovsko pitanje 1974-1990“ želi da prevlada još jedan stereotip o Кosovu i Metohiji. Reč je o terminološkom pitanju, mada ono nužno ima i političku konotaciju. Da li je pojam Кosovo i Metohija izraz srpskog stanovišta, a pojam Кosovo predstavlja albansko stanovište? Stav Petra Ristanovića je da ako ta podela bude imala pomenute političke implikacije, dugoročno gledano može da ima veoma loše posledice. Jer iako reći Кosovo i Metohija znači naglasiti ono što piše u Ustavu Republike Srbije, Ristanović podvlači da se češće u istoriji sreće pojam Кosova (bez Metohije) te da se u dokumentima iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka (koja nisu albanska) pominje isključivo Кosovo.

Nova Ristanovića knjiga „Iluzija moći. Srpski kritički intelektualci i komunistički režim“ je zapravo nastavak prethodnog istraživanja, obuhvata isti period jugoslovenske, odnosno srpske istorije, ali se manje odnosi na Кosovo i Metohiju, zapravo tiče se južne srpske pokrajine samo u onom delu gde kosovska kriza utiče na procese koji su doveli do raspada SFR Jugoslavije. U fokusu interesovanja su srpski intelektualci i njihova uloga u političkim zbivanjima u Jugoslaviji.

Ristanović u „Iluziji moći“ iznosi tezu da su dometi delovanja kritičke inteligencije bili veoma ograničeni i da se prava moć nalazila u totalitarnoj partiji koja je kreirala sve procese i događaje u jednom zatvorenom društvu. Ideje koje je inteligencija pokušavala da širi zapravo nikada nisu stizale do „masa“.

Na taj način Ristanović u značajnoj meri osporio raširene stereotipe o potpunoj odgovornosti srpskih intelektualaca za raspad Jugoslavije. Zato i Miloš Timotijević (iz Čačka) ističe u prikazu Ristanovićeve knjige da su njene najveće vrednosti „utemeljen stav o ograničenosti uticaja kritičke inteligencije u srpskom društvu tokom epohe socijalizma, ukazivanje na veliki broj dostupnih istorijskih izvora koji se sada prvi put koriste, kao i veoma precizan zaključak da su Savez komunista i institucije pod njegovom kontrolom imali istinsku moć u društvu.“ Nije, dakle, naglašava Timotijević, „bilo zavere srpskih nacionalista u redovima inteligencije koji su svojim delovanjem pokrenuli raspad zemlje (što je dominantni diskurs u javnosti), jer je on već bio uslovljen i pokrenut delovanjem glavnih aktera u Savezu komunista u kontekstu separatističkih etničkih koncepcija rukovodstava republika i pokrajina SFRJ“.

Međutim, to nije jedini stereotip koji Ristanović osporava. Za njega su zaslužni pre svega zapadni mediji (i pre publicisti i novinari nego istoričari) koji su tokom devedesetih godina prošlog veka imali zadatak da za svo zlo na Balkanu okrive tadašnju SR Jugoslaviju i Socijalističku partiju Srbije koju je predvodio Slobodan Milošević. Druga zabluda o kojoj govori „Iluzija moći“ tiče se nas samih. Naime, i mnogi istoričari, a pogotovo istoričari i proučavaoci književnosti, veliku ulogu u navodnom nacionalnom zaokretu Srbije, a pogotovo dešavanjima na Кosovu koja su dovela Slobodana Miloševića na Gazimestan, pripisuju upravo srpskim intelektualcima, često ih predstavljajući kao nacionalno osvešćenu srpsku intelegenciju. Istorijska činjenica je, o čemu „Iluzija moći“ ubedljivo svedoči, da niti je došlo do bilo kakvog nacionalnog zaokreta Srbije posle raspada SFRJ, niti se tokom osamdesetih godina prošlog veka može govoriti o postojanju i vidljivom delovanju nekakve srpske nacionalne intelektualne elite, izuzev retkih pojedinaca iz redova Srpske pravoslavne crkve (Atanasije Jevtić, Amfilohije Radović, donekle i Irinej Bulović) koji posle 1981. godine dižu glas. Po mišljenju Petra Ristanovića jedini u pravom smislu te reči srpski disident tokom SFRJ bio je Milovan Đilas. Profesorima „praksisovcima“, koji komunističku partiju kritikuju sa levih pozicija (tražeći od nje da bude još komunističkija), iako posle dešavanja 1968. godine ostaju bez posla na fakultetu, ipak nije uskraćena plata, dok Dobrica Ćosić, iako jeste u sukobu sa Partijom, pomoć ne traži od kolega sa Zapada, već isključivo unutar komunističkih krugova. Niko od njih, pa ni predstavnici „crnog talasa“ u jugoslovenskoj kinematografiji ili predstavnici „proze novog stila“ u književnosti, nisu nacionalisti; najnacionalniji je Borislav Mihajlović Mihiz (ali za ondašnje uslove, danas bi njegovo delovanje bilo označeno kao umerena nacionalno-građanska struja). Nacionalističke pobude nisu uzrokovale ni pobunu četrdesetoro srpskih pisaca koji će u jesen 1985. godine potpisati Otvoreno pismo Društvu književnika Кosova, protestujući protiv, kako su isticali, neprekidnog sužavanja svog životnog i duhovnog prostora, neprekidnog gušenja sopstvenog jezika. To javno pismo, koje je izazvalo veliki skandal i u redovima Кomunističke partije Jugoslavije, nije imalo izvorište u nacionalnom delovanju srpskih pisaca sa Кosova, te je zato i ambijent u kom je nastajala literatura na Кosovu tokom devedesetih godina prošlog veka (dakle posle dolaska Slobodana Miloševića na vlast) podsećao na period socijalističkog samoupravljanja; bio je to pokušaj da se komunistička ideologija zaodene u nacionalističko ruho i od umetnosti reči stvori sinteza komunizma i pravoslavlja, jedan do tada neviđeni komunističko-pravoslavni literarni hibrid.

Ali i društveno-politički hibrid, simbolično najavljen porazom Borislava Pekića na prvim višestranačkim izborima u SR Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata. Pekić je izgubio od anonimnog političkog protivnika, a Srbija je izgubila šansu da izgradi jedno nacionalno-građansko, nacionalno-demokratsko društvo, ostajući socijalistička država u punom kapacitetu, država gde se pokazuje da su komunistička ideologija i metodologija vladanja istorijska konstanta i dominanta.

Zato i ne treba da čudi što se posle čitanja Ristanovićevih knjiga projavljuje gorko saznanje da je Кosovo bilo nezavisnije u periodu od 1974. godine do 1990. godine, nego danas, kada ga priznaju mnoge države sveta; i da je već 75 godina jedino pitanje ne to da li je Кosovo srpsko, nego da li treba da bude nezavisno ili da postane integralni deo (Velike) Albanije. 

Sve ove istine Petar Ristanović objedinjuje u dve do sada objavljene knjige, koje, iako su istoriogtrafske, pisane su vrlo zanimljivim jezikom, jednostavnim za razumevanje i onima koji nisu istoričari. Srećom, po njega i po srpsku istorijsku nauku, na Кosovu i Metohiji, u Gračanici i u Кosovskoj Mitrovici, tokom prethodne dve godine naišao je na spremne i dobronamerne sagovornike. Njegove kolege istoričari (Jovan Aleksić, Aleksandar Gudžić, Miloš Damjanović i Miloš Timotijević iz Кosovske Mitrovice), možda nisu saglasni sa konstatacijom da je srpska istoriografija i srpska stvarnost omeđena tminom i prazninom, ali jesu spremni da slušaju, razgovaraju i polemišu, traže probleme i rešenja, dokazujući na taj način da „provincija“ često bolje razume stanje stvari u društvu od središta „urbane“ kulture.

Otuda ne treba da čudi što se centralne promocije Ristanovićevih knjiga već drugu godinu zaredom ne održavaju u Beogradu ili u Novom Sadu, već u Gračanici i u Кosovskoj Mitrovici. I da su izuzetno posećene i slobodne.

Petar Ristanović je istoričar, rođen 1985. u Podgorici. Detinjstvo je proveo u Užicu gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Osnovne i master akademske studije istorije je završio na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Na istom fakultetu je u decembru 2018. godine odbranio doktorsku disertaciju „Srpska intelektualna elita i kosovsko pitanje 1974–1989”. Dobitnik je nagrade „Gavrilo Princip”, izdavačkih kuća „Prosveta” i „Princip”, za najbolju doktorsku disertaciju odbranjenu u Srbiji tokom 2018. godine iz oblasti nacionalne istorije. Od februara 2011. zaposlen je na projektu „Materijalna i duhovna kultura Кosova i Metohije” Instituta za srpsku kulturu Priština sa sedištem u Leposaviću. Autor je više naučnih radova objavljenih u Srbiji i inostranstvu i učesnik više međunarodnih i nacionalnih naučnih konferencija.