U protekloj deceniji ubijeno 350 žena
vesti 04.03.2019 politika.rs
Uprkos činjenici da iz godine u godinu raste broj zakona, konvencija i propisa, koji štite ženu od nasilja u porodici, svakih deset dana jednu ženu ubija najbliži – muž, otac ili brat.
Statistika svedoči da je u prethodnih deset godina oko 350 žena u Srbiji završilo u čitulji nakon porodičnih svađa, a aforizam koji kruži društvenim mrežama „Niko ne garantuje udatoj ženi, da će umreti prirodnom smrću” možda na najstrašniji način svedoči o realnosti u kojoj je žena najmanje zaštićena u svom domu.
Statistike takođe govore da svaka treća žena trpi neki oblik fizičkog ili psihičkog nasilja. Slučaj Marije Lukić, službenice opštine Brus, koja je prijavila predsednika ove opštine Milutina Jeličića za seksualno uznemiravanje, nakon čega su njeni lični podaci iz zdravstvenog kartona završili na društvenim mrežama, zajedno s adresom i matičnim brojem, najbolja je ilustracija teze kakav tretman žrtve nasilja imaju u našem društvu.
Ni tu nije bio kraj maltretiranja i ponižavanja Marije Lukić. Cela opština Brus ostala je bez kablovske televizije pet minuta uoči televizijske emisije u kojoj je ona gostovala i ispričala kakve neprijatne situacije je prolazila tokom dve godine koliko je radila kao sekretarica predsednika opštine. Jeličić je u petak ipak podneo ostavku, ali, kako su preneli mediji, ne svojom voljom, već pod pritiskom Srpske napredne stranke čiji je bio član.
Dok socijalni analitičari ocenjuju da smo mi društvo koje ozbiljno toleriše nasilje i dozvoljava ga na različitim mestima, koordinatorka Savetovališta protiv nasilja u porodici Vesna Stanojević tvrdi da svaka žena može da postane žrtva nasilja. U sigurnim ženskim kućama boravile su žene gotovo svih obrazovnih i socijalnih profila, od čistačica do profesorki univerziteta.
(image)
„Sve tri sigurne ženske kuće stalno su pune – u njima se trenutno nalazi preko pedeset žena i dece, a samo tokom prethodne godine spas u poslednji čas u njima je potražilo 164 žena i dece. Kod nas borave žene koje su godinama batine bukvalno dobijale za doručak, ručak i večeru i nisu imale podršku okoline za izlazak iz tog porodičnog pakla. Mnoge žene dolaze u sigurnu kuću, jer jednostavno nemaju kuda da pobegnu od nasilnog partnera, a neke svesno izbegavaju odlazak kod porodice i prijatelja jer strahuju da će nasilnik pokucati na njihova vrata i kazniti ih zbog pružanja utočišta”, priča naša sagovornica.
Na pitanje – kako komentariše paradoks da sa porastom zakona koji štite ženu od porodičnog nasilja, raste i broj žrtava nasilja, ona odgovara da promena zakona, na žalost, ne utiče na svest nasilnika, ni na ubeđenje okoline da je nasilje „privatna” stvar porodice.
„Mnoga ubistva bila bi sprečena da su komšije pozvale policiju, umesto što su pojačavale televizor kada bi čule prepoznatljivu buku u susednom stanu. Budući da mnoge osobe kažu da se plaše osvete pijanog i agresivnog komšije, ja želim da podsetim da svako može da podnese anonimnu prijavu policiji”, ističe Vesna Stanojević.
Ona dodaje da joj nije jasno zbog čega se nasilje u porodici ne goni po službenoj dužnosti, već je žena ta koja mora da povede sudski postupak protiv nasilnika. Praksa, naime, govori da najveći broj njih odustaje ili prekida sudski postupak zbog pritiska porodice i straha od osvete nasilnika. Zbog toga se u praksi žrtve nasilja ponekad suočavaju s bizarnim situacijama – umesto da nasilnika privedu kada vide ženu u modricama, policija podnosi prijavu zbog remećenja javnog reda i mira, zbog čega na sud stižu oba supružnika.
Iako je u prvih godinu dana primene Zakona o sprečavanju nasilja u porodici izrečeno oko 10.000 hitnih mera udaljenja nasilnika iz kuće, odnosno zaštite žrtve, koordinatorka Savetovališta protiv nasilja u porodici Vesna Stanojević ističe da su u unutrašnjosti Srbije lični odnosi jači od svakog zakona.
„Kada živite u malom mestu, u kome se svi međusobno poznaju i povezani su komšijskim, kumovskim, prijateljskim i rodbinskim vezama, verovatnoća da će policija doći u kuću žene koja je prijavila nasilje i privede domaćina izuzetno je mala. Čak i ako se nasilnik uhapsi i provede u pritvoru mesec dana, on se vraća u istu kuću i neretko pravi proslavu s muzikom kako bi celom selu, a pre svega ženi, pokazao ko je gazda i koliko je moćan. Podatak da većina ubijenih žena nije prijavila nasilje govori o tome da one nisu imale poverenja u institucije ili da su se plašile reakcije nasilnika”, naglašava naša sagovornica.