Studenti su više pismeni nego "usmeni"

grad 11.03.2020 Radio Kontakt plus

U kojoj meri su mladi pismeni i koliko im je važno da to budu? Da li rade na unapređenju vokabulara? Neguju li maternji jezik?

O tome, ali i o drugim temama iz ove oblasti, razgovarali smo sa profesorkom Filozofskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici, Sanjom Miketić Subotić, i sa dvadesetjednogodišnjom Majom Todorović, studentkinjom ovog fakulteta. 

Sanja Miketić Subotić, profesorka na Katedri za srpski jezik i književnost, kaže da je pismenost nešto na čemu treba raditi tokom celog života.

„Što se tiče pismenosti naših studenata, u principu imamo dobrih, imamo manje dobrih, imamo i onih kod kojih pismenost i nije baš na zavidnom nivou. Ne mogu uopšteno da vam kažem kakva je situacija generalno kod svih studenata našeg Univerziteta, zbog toga što radim na Filozofskom fakultetu, gde deca dolaze uglavnom iz malo boljih škola, više se interesuju za društveno-humanističke teme, za jezik pre svega, tako da verujem da je na Filozofskom fakultetu situacija za nijansu bolja u odnosu na ostale fakultete ovog Univerziteta. Pismenost je nešto što se uči, nešto što se usavršava.” 

Smatra da su studenti srpskog jezika za nijansu bolji kada su u pitanju pravopis i gramatika u odnosu na studente ostalih struka.

„Bavljenje jezikom je nešto što vole, takođe i nešto na čemu aktivno rade kroz sve četiri godine studija, a kasnije i na masteru, tako da s obzirom na to da im je to struka, gledaju da se ne obrukaju i da budu malo bolji, pa zbog toga verujem, naročito na ovim odsecima, da je situacija nešto bolja kod njih u odnosu na druge fakultete.”

Uverena je da studenti imaju razvijenu svest o važnosti očuvanja srpskog jezika.

“Naročito studenti srpskog jezika i književnosti, a takođe verujem da i svaki svestan i razuman pojedinac ima svest o tome da svoj jezik treba da čuva, neguje i usavršava celog života. To je jako bitno, naročito kada je u pitanju neki javni diskurs, javni jezik. U principu, u nekoj privatnoj komunikaciji ne moramo toliko da se oslanjamo na pravilnost i da forsiramo tu pravilnost u jeziku. Međutim, kada je u pitanju neka službena upotreba jezika, treba poraditi na tome da budu u pitanju standardne forme, jer to je nešto čemu standardni jezik i služi.”

Na pitanje koje greške u izražavanju studenti najčešće prave, profesorka Miketić Subotić ističe da su to uglavnom greške u akcentu i padežu, ali da ima i drugih primera nepravilnosti.

„Naši studenti dolaze iz različitih dijalekatskih područja, tako da vrlo često prave neke greške. Uglavnom su u pitanju greške u akcentu, naročito kada su u pitanju govornici prizrensko-timočkog dijalekta, međutim i tu je pitanje u kojoj meri oni treba da isprave i da standardizuju taj svoj govor. Zatim, studenti često imaju problem sa pojedinim padežima – uglavnom su to na ovim prostorima akuzativ i lokativ i to mešanje ta dva padeža, a vrlo često dolazi do hiperkorekcije, pa teže tom pravilnom obliku, odnosno obliku koji oni smatraju pravilnim, i onda možemo da čujemo i ‘išao sam u biblioteci’ i slično.”

Kada je reč o pravopisu, greške se uglavnom prave u vezi sa upotrebom velikog i malog slova, interpunkcijskih znakova, kao i odvojenog i sastavljenog pisanja reči, dodaje Miketić Subotić.

„Jedan od naših lingvista rekao je da je srpski pravopis ‘nenaučiv’, što mislim da je pridev koji ga prilično dobro oslikava, jer je pravopis knjiga na koju uvek morate da se vraćate. Mislim da naši studenti mnogo bolje stoje sa pravopisom, nego sa dikcijom i sa tom sposobnošću da druge zainteresuju za svoj govor. Što kažu naši lingvisti, nekad se čini da su naši studenti više pismeni, nego usmeni, odnosno, pravopis im nije toliki problem, koliki im je problem izražavanje.”

Njeno iskustvo nam govori da studenti imaju manjak samopouzdanja prilikom izvođenja javnog nastupa, te da im dijalekatsko nasleđe neretko predstavlja prepreku u pravilnom izražavanju.

„Ja sam nastavnik na predmetu Kultura govora na Filozofskom fakultetu, tako da moje iskustvo govori da su naši studenti uglavnom prilično stidljivi, da se na neki način i plaše tog svog dijalekatskog nasleđa, da ih u govoru prilično koči to da li se nešto akcentuje na jedan ili na drugi način ili da li treba da koriste jedan ili drugi padež. Pored toga, vrlo su stidljivi, tihi i imaju manjak iskustva u javnom nastupu. Za to je potrebna priprema i dosta vežbe. Potrebno je da oni sami osveste kako da govore jasno, lepo, precizno, koncizno i da tako zainteresuju druge ljude.”

Miketić Subotić ističe da je često zatečena osnovnim stvarima koje studenti ne prepoznaju prilikom upotrebe maternjeg jezika.

„Nekako se tešim da su oni još uvek deca i da su tek završili srednju školu, tako da imaju vremena još par godina da sve to nauče. I studentima mahom uvek savetujem da ukoliko nisu baš dobri sa gramatikom, krenu od nekih elementarnih stvari i da bukvalno krenu od gramatike za osnovnu školu, gde su sva ta pravila u principu data na jednom vrlo jasnom i plastičnom nivou sa mnogo jednostavnih primera.“ 

(image)  Pravopis ima svoja pravila kojih bi se trebalo pridržavati. Maja Todorović,       studentkinja Katedre za srpski jezik i književnost, tvrdi da ih je savladala, ali da   nije u potpunosti savladala i standardizovani akcenat, budući da dolazi iz   Gnjilana.

 „Ono što je karakteristično za našu prizrensko-timočku zonu jeste taj jedan   ekspiratorni akcenat i ja prilikom govora mogu da odredim mesto akcenta, ali   mi predstavlja problem ta dužina koje ima u našem akcenatskom sistemu,   onda uzlaznost i silaznost, pa prilikom govora kod mene sve reči imaju istu   dužinu i istu melodiju; to je taj problem koji je teško savladiv, ali nije nemoguć.”

 Ipak, priznaje da se ponekada nađe u nedoumici kada je pravopis u pitanju.

 „Ranije sam imala nedoumicu kod pisanja ‘a kamoli’, ‘i te kako’, ali kada to   pogledate, upamtite i zapamtite. Sve što ne znate, treba odmah pogledati kako   se pravilno kaže, kako se piše, jer sve što ostavimo za kasnije, nikada nećemo   pogledati”, poručuje.

Prema rečima profesorke Sanje Miketić Subotić, ovaj problem se javlja i na trećoj i četvrtoj godini studija Filološkog odseka.

„Nekad studentima nisu jasne elementarne stvari i to predstavlja problem kada dođu do kompleksnijih predmeta kao što su Morfologija i Sintaksa.“ 

Nastoji da studentima ukazuje na njihove greške i da ih usmerava na pravi način.

„Uvek gledam da im diskretno skrenem pažnju na greške. Na časovima sam vrlo otvorena. Ukazujem im na to šta je pravilno, a šta nije, ali se uvek ogradim, jer ne želim nikoga da uvredim. Kažem da ih ispravljam sa ciljem da nešto nauče i uglavnom gledam da im elaboriram zbog čega se nešto kaže na jedan, odnosno drugi način, jer verujem da je to ono što bi jednoga dana trebalo da znaju, ukoliko rade kao nastavnici ili u medijima, i slično.“

Budući da pravopis srpskog jezika nije nimalo lako savladati, potrebno je nadograđivati znanje svakodnevno.

„U našem pravopisu ima mnogo detalja, nedoslednosti, ali je on nešto čemu uvek treba da se vraćamo i što je neophodno ne samo onima koji se bave srpskim jezikom, nego svima, naročito onima koji rade u nekoj javnoj sferi. Imamo Pravopis Matice srpske, rečnike, ali jezik nije nešto što možemo naučiti ako sad čitamo gramatike, već ga usavršavamo kroz razgovor, ali kroz razgovor sa dobrim sagovornicima. Preporučujem i čitanje kao nešto vrlo pristupačno, a efikasno, na osnovu čega bogatimo svoj rečnik i sebe kao ličnosti“, objašnjava Miketić Subotić.

Da je pravopis ključna stvar u opismenjavanju, smatra i njena studentkinja Maja Todorović.

„To je i glavni probem kod svih studenata, ali i kod onih koji su završili svoje studije i postali akademski građani, jer posedovanje diplome ne znači i potpunu pismenost. Danas kada nam je sve dostupno i možemo da se informišemo o svemu, mi se borimo sa ljudima koji prave kardinalne greške, pa recimo ‘ne znam’ i ‘da li’ pišu sastavljeno, ili u pisanom govoru znakove interpunkcije su sveli na minimum.“

Ipak, profesorka Miketić Subotić stiče utisak da je napredak tokom studiranja primetan kod studenata, u čemu profesori imaju veliki doprinos, ali i lična angažovanost pojedinaca.

„Evidentno je da taj napredak kod studenata od prve do četvrte godine postoji, naročito kod nekih pojedinaca, gde postoji vrlo velika razlika u odnosu na to na kom su nivou bili kada su upisali fakultet i po završetku studija, a to je sve samo rezultat čitanja, razgovora sa dobrim sagovornicima, rada na sebi, i postojanja svesti da treba da govorimo što lepše, što jasnije, jednostavnije, konciznije, pravilnije.“

To potvrđuje i iskustvo Maje Todorović.

„Primećujem razliku u odnosu na svoje znanje s početka studija i sada, jer sve ono znanje koje sam imala do tada je bilo razbacano, a sada se skupilo u jednu celinu, kondenzovalo se i upotrebljivije je u praksi.”

Studenti koje smo anketirali navode da se uglavnom trude da ispoštuju pravopisnu normu. Međutim, kada je u pitanju čitanje knjiga, to je uglavnom stručna literatura.

„S obzirom na to da studiram srpski jezik, na neki sam način i ’osuđena’ na čitanje, a poslednja knjiga koju sam pročitala bile su Gogoljeve ’Mrtve duše’. Smatram da je pravopis jako bitan, te se trudim da se izražavam što pravilnije mogu. Svesna sam svojih grešaka, koje ne pravim često, ali se trudim da ih ispravim koliko mogu“, kaže anketirana studentkinja.

„Čitam redovno, ali nemam vremena da se toliko posvetim knjigama koje me možda interesuju. Poslednje što sam pročitala, to su knjige iz struke koje su mi potrebne za ispite. Stojim dobro sa pravopisom. Trudim se da se što pravilnije izražavam, da akcentujem reči kako treba, da ih pravilno izgovaram, pre svega zbog sebe. Pravopisne greške pravim prilikom kucanja poruka, jer se trudim da kažem što više, ne obraćam pažnju toliko na to, jer je to kucanje na brzinu. U drugim slučajevima se trudim da ih ispravim i pažljivo čitam svaku svoju rečenicu, obraćam pažnju na znake interpunkcije, kako bi to sve dobro izgledalo“, reči su druge studentkinje.(image)

„Ne čitam redovno zato što i ne volim toliko da čitam, nemam ni vremena zbog fakulteta i drugih  obaveza. Poslednje što sam pročitao je obavezna lektira u srednjoj školi, to sam morao. Trudim se da  se izražavam što pravilnije mogu. Stojim sa pravopisom dobro, u srednjoj školi sam bio na zavidnom  nivou, i sada sam. Ne pravim često pravopisne greške. Nekih sam svestan, nekih ne, nekih sam  svestan tek kada me neko ispravi. To što sam primetio da sam pogrešio, ispravljam koliko mogu“,  iskren je njihov kolega.

Da studenti ne čitaju dovoljno potvrđuje i Maja Todorović.

„Pošto sam ja pripadnica te mlađe generacije, primetila sam da postoji određena pasivnost, jer većina  studenata sprema samo ono što se od njih traži na ispitu i ništa van toga. Naravno, moderna  tehnologija i taj ubrzan život je doveo do toga da su se oni udaljili od knjiga. Više ne komuniciraju s  knjigom i ne istražuju, jednostavno nemaju potrebu da steknu neka opširnija znanja. Čitanje knjiga  utiče na vokabular i kulturu govora, a samim tim što su studenti pasivni po pitanju čitanja knjiga, njihov  vokabular nije u potpunosti razvijen.“

Razlog zbog kojeg se opredelila za studije srpskog jezika Maja vidi u očuvanju identiteta maternjeg jezika.

„Shvatam da je naš jezik oličenje našeg identiteta, i samim tim je izuzetno značajno čuvati srpski jezik. Međutim, pošto sam u kontaktu sa mladima, ja primećujem njihovu ravnodušnost. Potpuno im je svejedno da li će koristiti domaće izraze ili će se odlučiti za strane, jer je to modernije. Mislim da studenti nisu u potpunosti svesni koliko je važno koristiti jezik pravilno, jer samim tim što biraju strane izraze, što biraju da komuniciraju putem tehnologije, umesto da se koristi živa reč, oni odbacuju značaj jezika, jedne od glavnih odlika ljudi.”

Problem savladavanja maternjeg jezika nije nerešiv, uverena je Maja.

„Jezik je kompleksan sistem i zaista postoji mnogo nivoa koji su teški za savladavanje. Postoje studenti kojima i morfologija, odnosno upotreba padeža, predstavlja problem, pa vrlo često ne znaju da promene neku reč po padežima, što je nedopustivo, posebno za mlade ljude koji se školuju.”

Digitalizacija je još jedan od problema koji odvaja studente od maternjeg jezika. Sanja Miketić Subotić kaže da koliko ima prednosti, ona ima i svojih mana.

“Dobra strana je da studenti, i generalno mladi ljudi, pri tome što provode dosta vremena na internetu, nešto i pročitaju, pa onda to i nije loše. Međutim, loša strana je da ne čitaju one koje treba da im budu uzor, već čitaju popularne, ne toliko naučne ili umetničke sadržaje. Loša strana je i mnogo potrošenog vremena, pa onda oni imaju utisak da su ceo dan nešto čitali i prebukirali su se različitim informacijama, a opet nisu čitali ništa što je umetničko delo, kakva je beletristika, već su pročitali različite popularne tekstove.”

Sa njom se slaže i studentkinja, Maja Todorović.

„Digitalizacija može uticati i pozitivno. Međutim, studenti ne koriste pravilno ono što im digitalizacija nudi. Danas ljudi mogu više nego ikad da budu informisani o mnogim stvarima u svetu. Mogu brže i lakše da uče, ali se mladi odlučuju da modernu tehnologiju koriste za društvene mreže, za ono što im u svakodnevnom životu i neće puno koristiti, umesto da tehnologiju koriste za širenje svojih vidika.”

Maji je draži miris papira.

„Više volim knjigu u ruci, nego čitanje preko interneta. Prvenstvena zamisao knjige jeste da bude u tom formatu i obliku, jer nije isto držati knjigu i listati stranice i samo gledati u ekran.”

Sagovornice Radija Kontakt Plus sugerišu i šta čitati. 

Maja Todorović preporučuje ‘ Tvrđavu’ Meše Selimovića. 

„To je jedan od mojih omiljenijih pisaca i mislim da još dugo niko neće uspeti da prevaziđe njegov način pisanja.”

Sa druge strane, njena profesorka preporučuje klasiku.

„Birala sam knjigu koju ću poneti na letovanje i mama mi je rekla ‘Ponesi nešto što je klasik, što te uvek mrzelo da pročitaš, ali što je neka opšta kultura, što bi trebalo pročitati’, tako da sam to počela da praktikujem i to nije loše, jer sa jedne strane pročitate nešto što se mora znati, a sa druge strane obogatite svoj rečnik i ne pada vam teško čitanje.”

Pismenost je nešto što se uči celog života. Ono što ne znate, nikako ne ostavljate za kasnije, već pogledajte odmah. Nije greh ne znati nešto, već je greh to ostaviti za kasnije, zaključak je naše teme.

Tekst i radio-emisiju pripremile saradnice Kontakt Plus radija - Anica Nešić i Danijela Radomirović, a u okviru Ponder programa, koji sprovodi organizacija Domovik, uz podršku Unicefa i Fonda za izgradnju mira.

Poslušajte audio-prilog: