Sonja Cvetković: Od Kosovske Mitrovice do nagrade u Južnoj Koreji

grad 26.06.2021 Radio Kontakt Plus

“Slippery”, rad likovne umetnice Sonje Cvetković, bivše studentkinje Filozofskog i Fakulteta umetnosti u Kosovskoj Mitrovici, postao je deo stalne zbirke muzeja “The Haegeumgang Theme Museum of Modern Art” u južnokorejskom gradu Geoje.

Tema internacionalnog konkursa bila je mir, koji u današnjem, nestabilnom vremenu predstavlja relativan pojam, a Sonjin rad, čiji naziv u prevodu sa engleskog znači “klizavo”, zaista je odgovorio na ovu, vrlo neodređenu i ‘klizavu’ temu.

“Ovo za mene lično predstavlja velik uspeh, nisam očekivala tako nešto i mislim da će se to tek odraziti na buduću karijeru, jer svi ti mali konkursi, iako je ovo bio zaista veliki, grade biografiju, a ona otvara neke nove puteve, tako da verujem da će se tek videti u kom pravcu će ići moja dalja karijera i da će uticati svakako pozitivno”, kaže za Kontakt Plus Sonja Cvetković.

Prema njenim trečima, tema mira je teško objašnjiva u materijalnom svetu, vrlo zahtevna, jer je preširoka i svako ima neku svoju viziju kako bi trebalo da izgleda taj rad, a da ne ulazimo u dalje slojeve jednog rada koji se ne tiču ideje, već kompozicije, tehnike i ostalih elemenata koje treba da ima jedno umetničko delo.  

“Pokušala sam kolažom, tehnikom kojom se trenutno bavim, da to prikažem na svoj način i izabrala sam isečke iz novina otvorenih, klizavih banana, koje upućuju na to da je sve klizavo, pa i taj mir, ne može da se definiše kao nešto stalno i što se podrazumeva, nego je sve to klizavo i klimavo, teško uhvatljivo i neobjašnjivo. Banane poređane na crno belim poljima takođe imaju svoju simboliku, zato što su obično ljudi koji govore o miru su podeljeni, da kažem, to je ta crna i bela strana, oni koji misle da postoji samo mir i oni  za koje postoji samo nemir, banana ukazuje da je i to mišljenje jako klizavo. Kompoziciju upotpunjuju mali  dugmići koji otkucavaju, zbog simbola i boje, jer je contrast žuto, crno i belo, što čini jednu celinu. Takođe, postoji znak opasnosti kod mog potpisa, koji takođe ima svoj simbol”, objašnjava Sonja.

Sonja Cvetković je iz Batočine, diplomirala je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu, a potom je osnovne i master studije (2016) završila i na Fakultetu umetnosti, odsek slikarstvo, na Univerzitetu u Prištini, sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici.

Radi u Bratislavi (Slovačka) gotovo četiri godine, od 2017. Na odlazak se odlučila jer, kako kaže, u svojoj zemlji nije našla posao u struci, bila je na marginama i nije želela da ne bude poštovana.

“Mislim da mene ovde kao strankinju više poštuju u tuđoj zemlji, nego što me poštuju u mojoj zemlji. Što se tiče umetnosti, mislim da ovde više ima kontakta, ljudi se više zanimaju, više su otvoreni ka umetnosti, mislim baš zbog te finansijske situacije i utučenosti ljudi u Srbiji. Moj utisak je takav da neko ko se bori za egzistenciju nema vremena da razmišlja da li će kupiti neku grafiku, ulje na platnu ili neko drugo umetničko delo. Zbog toga sam otišla – pre svega nisam mogla da nađem posao u struci, završila sam dva fakulteta i ni sa jednim nisam mogla da dođem do posla i odlučila sam da odem, jer sam videla da treba biti previse licemeran da bi ostao”, kaže Sonja.

Slovačku nije ciljano birala, već je dobila ponudu da tamo radi. 

Napominje da je u početku plan bio da tamo bude godinu dana, a onda joj se svidelo i sada bi volela da ostane. 

Životom u Slovačkoj je, kaže, zadovoljna, iako ne radi posao u struci, diplome su u procesu prevođenja, do sada je učila jezik i radila drugi posao, ali bavila se svojom strukom na drugi način, kroz izlagačku aktivnost.

“Moj umetnički deo nije zapostavljen, napravila sam i samostalne izložbe, jednu od njih ovde u Bratislavi, koju je otvorio ambasador Republike Srbije prof. Momčilo Babić, zatim samostalnu izložbu u foajeu fakulteta u Nitri”, priča Sonja.

Kada joj diplome budu prevedene, planira da traži posao u struci.

Napominje da je i u Slovačkoj pandemija korona virusa dosta toga poremetila, vrlo su rigorozni što se tiče zakona i sve je bilo bukvalno stopirano na godinu i po dana i to je nekako korigovalo i njene planove za budućnost, ali veruje da će sada, kada sve polako počinje da se otvara, i kada joj stignu diplome, imati šansu da nađe i neki bolji posao, ono za šta je, na kraju krajeva, i studirala. 

Izlagačkom aktivnošću se aktivno bavi od 2012. godine.

Od tada je imala 80 izložbi u Srbiji, ali i svuda u svetu - Japan, Filipini, Slovačka, Južna Koreja, Nemačka, Turska, Italija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina……

Što se tiče tehnike kojom radi, to je trenutno kolaž, ali se to kroz godine, od 2012. menjalo.

“Na početku su to bile tradicionalnije tehnike – ulje na platnu, akril na platnu i na papiru, akvarel, potom je prešla na rapidograf, olovku na papiru, boji, a sada se trenutno bavim kolažom i rad ‘Slippery’ koji je ušao u zbirku je napravljen u kolažu, dimenzija 100x100”, priča Sonja.

Za sada u planu ima samo grupne izložbe, a ako se i dogodi neka samostalna, to će biti u Slovačkoj, s obzirom na to da živi i radi u Bratislavi, a vrlo je teško negde dalje realizovati samostalnu izložbu zbog granice, jer je paprilologija za sve radove prilično komplikovana.

Sonja je u Bratislavi srećna, zadovoljna i bezbrižna, što u Srbiji, kako kaže, nikako nije mogla da bude.

“Ima i dosta kulturnih dešavanja, ima dosta galerija, likovna scena je prilično jaka, redovna sam na tim otvaranjima…dovode često i strane umetnike, imaju jaku mrežu galerija svuda po Slovačkoj i umetnost jeste najzastupljenija u Bratislavi, Sali ni ostali gradovi ne zaostaju previše. Čini mi se da ovde više pažnje poklanja svim vrstama umetnosti, ne samo slikarstvu, koliko samo ima koncerata, izložbi skulptura, predstava, mislim da su osvešćeniji što se tiče umetnosti i njene uloge u životu svakog pojedinca”, smatra Sonja.

Inspiracije joj ne manjka i ona nije vezana za geografiju.

“I u Srbiji sam bila inspirisana, u Kosovskoj Mitrovici sam živela, studirala i radila sedam godina, i tamo sam bila duboko inspirisana, s tim što postoje faze inspiracije i faze kada to nadahnuće manjka. Ali to ne bih povezala ni sa Mitrovicom, ni sa Srbijom, niti sa Bratislavom. Ne mogu da kažem da sada ovde bolje radim, stvaram ili da sam inspirisanija nego u Srbiji, jer ako se dešavaju oscilacije, to je moj lični problem i problem svakog umetnika. Nisam otišla zbog manjka inspiracije, nego zbog drugih, nekih praktičnih stvari. Inspiracija u Mitrovici, u Novom Sadu, gde sam kasnije živela, sada u Bratislavi, to su nekako drugačije vrste nadahnuća, drugačije je obojeno to što se stvara, ali intenzitet je, mislim, isti. Oscilacije postoje, ali kad se javi, taj intenzitet je isti. U Mitrovici je bilo mučno stvaranje, to je bila moja faza ekspresionizma i to nema toliko veze sa Mitrovicom, nego sa mojim ličnim borbama i proživljavanjem, nekako sam se tražila”, kaže ona.

Objašnjava i da se u njenom slučaju smenjuju ahromatski i hromatski periodi.

Tako su radovi na njenoj prvoj samostalnoj izložbi održanoj u Beogradu, u Galeriji Božidarac 2016. godine, pod nazivom “Ciklus crteža i skulptura Tragač”, ujedno i Sonjinoj najdražoj, bili ahromatski, crni crtež na belom papiru, i takve iste skulpture, kao crtež u prostoru.

“Ta mi je najomiljenija, jer je to moja prva samostalna izložba, mada sam do tada već imala neku izlagačku aktivnost, ali sve su to bile grupne izložbe. Ova samostalna ima neku posebnu draž i uspomene na nju su posebne u smislu da su obojene nekom posebnom emocijom. Dugo sam radila na toj izložbi, bilo je to nešto novo i nekako se možda i osećala ta neka bojažljivost”, ističe Sonja.

Naglašava i da ljudi ne shvataju da nije dovoljno samo napraviti izložbu, već i stati u odbranu urađenog.

“Treba da se pojaviš pred ljudima i da braniš nekako i svojim ponašanjem i rečima ono što si napravio. Dešava se da ljudi hvale radove, da se oduševljavaju, ali ima i negativnih komentara, da to može svako ili samo prođu i kažu da im se to ne sviđa, ne razmišljajući o procesu stvaranja i koliko je taj neko uložio truda i obrazovanja da to nešto napravi. Nije svejedno pojaviti se i stati ispred onoga što si napravio”.

Potom je usledila njena ekspresionistička master izložba Transmisija kreativne energije.

“Tu je sve prštalo od boja, sve što je nemirno, sušta suprotnost prethodnoj izložbi. Kod mene, u tom nekom stvaralačkom smislu ide tako ahromatski, pa visoko hromatski, tako mi se smenjuju periodi”, kaže Sonja.

Naglašava i da je u svim radovima, počevši od prvog, sebe dala maksimalno.

“Sve emocije se prepliću i vide se na svakom radu, s tim što su, čini mi se, najupečatljivije u čitavom ciklusu Transmisija kreativne energije. Vidi se tačno po potezima, bojama i kontrastima na platnu, odstupanju od nekih mojih pravila dok sam stvarala, zapravo ceo koncept… tu je nekako najizraženija emocija, u tom ekspresionizmu i u toj izložbi sam nekako sebe najviše otkrila, tui ma najviše mene nekako, nisam se štedela uopšte”.

Posle toga je usledio nešto mirniji period, bavila se crtežom, rapidografom na papiru, u pitanju su bili manji formati, zatim kolaž, i tu je već nešto mirnije.

U sliku unese celu sebe, bez rezerve, pa bi možda neka dominantna emocija u njenom radu bila iskrenost.

Iako iskrenost karakteriše njenu umetnost, Sonja naglašava da to ne mora da bude slučaj sa svim umetnicima.

“Ima toga, da neko ne oseća ono što radi, da nije u vezi sa svojim delom. To se jako često dešava. On razmišlja – ovo se dobro prodaje, uzeću od ovog jedan deo, od nečeg drugi deo i od više slika napravi svoju, a ne veruje u nju. Ne veruje emocijom, ali veruje raciom. I to će se prodati, to što racio radi, jer on je napravio sliku za prodaju. S tim što ja ne spadam u te umetnike. Mislim da je, pre svega, jako bitno biti  povezan sa onim što radiš i da se iskrenost prepozna u svakom umetničkom delu, bilo da je slika ili neki drugi vid umetnosti. Bitno je da ti veruješ da si stvarno predstavio i uneo celo svoje biće i da ti znaš šta si dao da bi to napravio. Sad, da li će to neko umeti da ceni, to uopšte nije bitno. Naravno da prija kad dobiješ povratnu informaciju da se to nekom drugom dopada, ali ako se ne dopada, ja to ne radim zbog drugih, već isključivo zbog sebe”, podvlači Sonja.

Isto je bitno, kaže, ko komentariše dela.

“U stvaranju, razgovoru s ljudima, ti vidiš koliko je taj čovek upućen i koliko bira reči, jer su umetnici jako krhki i osetljivi na komentare”.

Najdraža joj je nagrada osvojena na internacionalnoj izložbi u Južnoj Koreji – “Republic of Korea Award Inchon Metropolitan City - Art Exhibition” 2020. godine, za rad pod nazivom “Golden Bug”.

Pre toga je dobila nagradu za specijalni doprinos grafičkoj tehnici na 6. Međunarodnom bijenalu Ex libris, pod nazivom „Granice" u Pančevu.

Uspomene na grad na Ibru, u kom je provela sedam godina su vrlo pozitivne i uglavnom vezane za studiranje, a posebno ističe žive svirke koje su, kako kaže, posebno oblikvale njen studentski život.

“Mislim da je muzička scena koju Mitrovica ima dosta jaka i kvalitetna i da ona održava grad živim. Mislim da je ta muzika nekako bila u ritmu grada, nosila i dizala atmosferu… i učmalost se ne oseti toliko kad čuješ neku dobru muziku. Posebne su uspomene na mitrovičku Rok školu, Soho, studiranje, druženje s ljudima…”, priseća se Sonja, i nada se da će iste uskoro biti u prilici da oživi.

“Nekako sam baš nostalgična kad se spomene Mitrovica, i kad gledam stare slike…zaista mi se dolazi, ali eto… valjda će se i to uskoro desiti”, kaže na kraju razgovora Sonja Cvetković.