Princ Čarls i princeza Milica

vesti 22.03.2016 Politika, Živojin Rakočević

"Ovaj princ nema ni plašt, ni mač”, kaže dečak Dimitrije u Gračanici, a njegova sestra Simonida dodaje: „Ma on je samo dedica u odelu”. Nije im baš najjasnije zašto je bez belog konja, prinčevske mladosti, a ne vozi se ni kočijama i zašto bi on, takav, posetio njihovu drugaricu Milicu koja živi u Prizrenu

"Ovaj princ nema ni plašt, ni mač”, kaže dečak Dimitrije u Gračanici, a njegova sestra Simonida dodaje: „Ma on je samo dedica u odelu”. Nije im baš najjasnije zašto je bez belog konja, prinčevske mladosti, a ne vozi se ni kočijama i zašto bi on, takav, posetio njihovu drugaricu Milicu koja živi u Prizrenu.

Mi stariji znamo da, otkako je nesvrstani princ, Josip Broz Tito odustao od putovanja, zanemoćao i konačno pao u postelju nismo imali ovakvu javnu pažnju usmerenu na jednog putnika. Opšte i lično, lokalno i globalno, vezilje i ulični svirači, država i crkva, sveti protokol, pa onda i njegovo kršenje, Đoković, deca, sirotišta, zdrava hrana, srpski jezik u skupštini... Sve je to, i još više, stalo u dva dana.

Princ je stvarno bio u svakoj kući i videlo ga je svako naše dete, pa red je bio da ga lično upozna i Milica, jedino srpsko dete u Prizrenu.

I bi tako. Dočekala je Milica princa s cvećem. Nije to njoj novost, pozdravljala je predsednike, pričala s patrijarsima, dočekivala poznate i nepoznate, ali nikako da dočeka da se vrati obično dete koje će živeti u njenom komšiluku i prihvatiti je za drugaricu. Onda će ona, sama bez pratnje dede ili majke, s pločnika ispred zgrade viknuti na srpskom jeziku: „Dragana, silazi idemo u školu! Svrati kod Jete i uzmi moje nindža kornjače.

” Ovo je rečenica iz dela bajke u kom se živi srećno i gde vlada dobro.

Milica je istinska princeza: ona sada – kao što to bajka nalaže – živi u tamnom delu priče, ona je jedino dete u velikom gradu, ona je sama i ima za sebe učitelja, nju stalno prate majka i deda kao da će se ubosti na vreteno, ponekad – kad joj doputuju drugari iz daleka, ili za crkvene slave i praznike igra košarku, trči, igra se među zidinama srušenog manastira Svetih arhanđela.

Sve je kao u bajci, naizgled predvidljivo, a sada evo i princa da vidi i poljubi Milicu. Jeste, nije na belcu i u odori, jeste dedica, ali je ipak princ. Svetski princ koji se među nama ponaša po onim stihovima iz pesme Džonija Štulića: „Nije važno odakle sam/ sve dok znadem kuda putujem…” To je samo naizgled tako, jer princ zna odakle dolazi i nije prvi put ovde.

Bio je tu u uniformi britanske vojske, pre petnaest godina, odlučan da zaštiti nemoćne, po zakonima bajke na čelu svoje moćne armade. Međutim, njegove vojskovođe, a samim tim i on, nisu uradili ništa: svi koji bi se igrali s Milicom, ili su mogli da žive s njom, nisu više tu. Naivni i lakoverni, a to su istinska deca i čitaoci, pomisliće da je on doputovao da prizrenskoj princezi vrati igru, detinjstvo i školu. Ona će za pola godine ostaviti svoga putujućeg učitelja i krenuti u peti razred.

To je kraj njene prizrenske bajke, moraće da krene na put jer dvanaest nastavnika, koji bi samo za nju došli u Prizren, previše je čak i za jednu princezu.

U međuvremenu, princ „dedica u odelu” otputovaće na drugu stranu sveta. On i njegova porodica znaju hiljadu godina kuda putuju, jedino srpsko prizrensko dete ne zna gde će, dogodine, ići u školu.