Osam godina od potpisivanja Briselskog sporazuma: ZSO moneta za priznanje nezavisnosti

vesti 19.04.2021 Radio Kontakt Plus

Ni osam godina od potpisivanja Briselskog sporazuma, postignutog uz posredstvo EU, ključna tačka ovog dokumenta, obaveza koju je Priština preuzela potpisivanjem - formiranje Zajednice srpskih opština, nije ispunjena. Za proteklih osam godina malo toga je učinjeno, smatraju sagovornici Kontakt Plus radija. S obzirom na dosadašnji tempo razgovora, kao i trenutnu situaciju, ne očekuju finalizaciju dogovora Beograda i Prištine ove godine.

Programski direktor NVO "Aktiv", Miodrag Miki Marinković, objašnjava da je pre osam godina, kada su Beograd i Priština potpisali sporazum o principima dijaloga i procesa normalizacije, počela integracija severa Kosova u kosovski pravni sistem i raspuštanje srpskih institucija na ovom prostoru. 

“Tim potpisom je, između ostalih stvari, nekih uobičajenih principa dijaloga, prihvaćen i princip merodavnog prava, tačnije Priština i Beograd su se dogovorili, sporazumeli, da u svim zajednicama u kojima žive Srbi na Kosovu, jedini važeći pravni sistem bude kosovski. Time je označen i početak integracije severa Kosova u ustavno-pravni sistem, jer je jug već bio poodmakao u tom procesu i time je počelo raspuštanje institucija Republike Srbije u svim sredinama na Kosovu”, kaže Marinković. 

Analitičar Nedžmedin Spahiu ocenjuje da je u proteklih osam godina od potpisivanja Briselskog sporazuma učinjen, iako značajan, vrlo mali korak.

“Ne toliko velik koliko je za očekivati za osam godina i koliko je to potrebno za srpsko i kosovsko društvo i čitav region. Ne može se zanemariti ono što je učinjeno, ali ipak je to isuviše malo”, smatra Spahiu.

Ključna tačka sporazuma, formiranje ZSO i pored upornog insistiranja srpske strane, ostala je mrtvo slovo na papiru. 

Marinković smatra da se Priština, kako kaže, svojski potrudila da obesmisli neke od bitnih sporazuma koji je trebalo da budu garancija Srbima na Kosovu da mogu donositi odluke koje se tiču njihovog sopstvenog života.

“Tu pre svega mislim na ZSO, a krivica za neformiranje ZSO leži isključivo na Prištini”, ističe Marinković. 

Mišljenja je i da postizanje ZSO u trenutnom formatu pregovora nije moguće, čak smatra da u tom formatu pregovora uopšte nije moguće postići bilo kakav sporazum koji u sebi sadrži kompromis, uz ocenu da je trenutni oblik pregovora u stvari veštačko održavanje EU formata kao jedinog u kome se pregovara.

“A taj format je izgubio smisao već 2018. godine, tačnije u trenutku kada se EU otvorila za neka ‘kreativna rešenja’, kakvo je bilo podela Kosova i tim otvorenim prostorom ona je anulirala bilo kakvu perspektivu rešenja formata u trenutnom EU procesu, ali je isto tako i otvorila prostor da Priština pribegne izbegavanju implementacije već postignutih dogovora i tu se dogodilo ono što se dogodilo sa ZSO. Znači, sve ono što se dešava posle 2018. godine je EU Potemkinovo selo. EU format više ne postoji”, kategoričan je Marinković.

Sa druge strane, Nedžmedin Spahiu ZSO vidi kao adut za priznanje nezavisnosti.

“Zajednica opština sa srpskom većinom na Kosovu se čuva kao zadnja moneta za dobijanje priznanja od strane Srbije. To će najverovatnije biti formirano, ali će to biti zapravo u konačnom dogovoru između Beograda i Prištine”, smatra Spahiu.

Stav zvaničnog Beograda je da je Kosovo i Metohija deo Srbije, Prištine pak, da je Kosovo nezavisna država i prema ovakvim, dijametralno suprotnim stavovima, nema mesta za kompromis.

Miodrag Miki Marinković ističe da je vrlo teško pitanje ako se gleda statusno na kojoj poziciji se može naći kompromisni prostor.

“Mislim da su razgovori o konačnom statusu Kosova preuranjeni, jer u principu imamo neka pitanja na koja, i to pomalo liči na onaj UNMIK-ov princip ‘Standardi pre statusa’, ali to jeste istinito i to jeste potrebno - pre nego što se uopšte razgovara o statusu Kosova, treba  razgovarati o trenutnom obimu manjinskih prava, tačnije na pristupu Prištine u implementaciji prava srpske zajednice na Kosovu. Bez toga, mislim da je pitanje konačnog statusa putpuno iluzorno”, naglašava Marinković. 

Prema njegovim rečima, u trenutku kada se EU otvorila za ideju podele, time se potpuno obesmislio princip da se rešava jedno po jedno pitanje, dok se ne ispune neki standardi koji će kreirati potpuno novo društvo u kome se moze razgovarati i o stvarima kao što je status. 

“To društvo nije kreirano, a za to pre svega krivim ne Beograd i Prištinu, koji su posegli za nekim rešenjima, nego EU, koja se otvorila za takva rešenja”, podvlači on.

Smatra da je budućnost dijaloga u njegovom redefinisanju, odnosno, pronalaženju novog formata u kome će se ispuniti nekoliko preduslova koji nisu mogući u trenutnom obliku.

“To je pre svega da se rešenje traži kompromisom. Kosovski Albanci i dalje očekuju i priželjkuju format poput Rambujea ili Kumanovskog sporazuma, dakle očekuju diktat Srbiji i Srbima na Kosovu. I trenutno među kosovskim i političarima i u samom društvu ne postoji svest, volja, pa ni otvorenost za postizanje rešenja kompromisom. A bez kompromisa nema nastavka. Drugi preduslov jeste da taj kompromis ne šteti kosovskim Srbima ili bolje rečeno da se tim kompromisom prošire prava srpske zajednice na Kosovu i utvrde novi mehanizmi njihove zaštite. Bitno je i pitanje u čiju će korist biti pravljenje kompromisa – srpske zajednice na Kosovu ili političkih lidera u Srbiji, čijoj god opciji da oni pripadaju. Razlike u tom principu su velike. I treći preduslov jeste da se nikuda ne žuri, jer po mom mišljenju, trenutni animoziteti između Srba i Albanaca su toliko veliki da se ne može realno govoriti o potencijalu postizanja nekog kompromisnog rešenja, tj. rešenja koje će odgovarati i jednoj i drugoj strani”, navodi Marinković. 

Kada je u pitanju konačan dogovor Beograda i Prištine, Spahiu kaže da je za očekivati da će do toga doći, ali po određenoj ceni. 

“Ipak je to zagrevanje između strana koje je počelo pre osam godina, ipak je to dosta, gledano vremenski, tako da je vreme za taj konačni dogovor, za cenu koju će Kosovo platiti da bi dobilo priznanje od Srbije. Ta odluka zavisi samo od dva čoveka - Aljbina Kurtija i Aleksandra Vučića. Oni imaju sada apsolutnu vlast u svojim državama i ono što oni budu potpisali, to će biti ratifikovano od strane njihovih parlamenata. Kada oni budu postigli dogovor, to će već biti završena stvar”, kaže Spahiu.

Na pitanje koja bi bila cena koju bi Priština platila, pošto smatra da Kurti nije čovek od kompromisa, Spahiu kaže da ukoliko bismo to pitali Kurtija i Vučića, verovatno nijedan ne bi bio iskren u odgovoru.

“Jer oni se drže početne cene, a početna cena u slučaju Aljbina Kurtija - Srbija mora da nas prizna, a mi smo dosta dali, ne možemo više ništa dati, a početni stav Vučića je – mi nikada nećemo priznati Kosovo. Šta bi bilo kompromisno, to bi mogao biti moj lični stav, ali to ne mora ništa da znači. Ono što jeste vidiljivo to je da nešto mora da bude kompromis, da ono što je teoretski kompromis jeste da Srbija priznaje Kosovo, ali da ima neki uticaj na Kosovu, ekonomski ili politički, a to se može odraziti ili preko Zajednice opština sa srpskom većinom ili recimo davanjem nekog dela teritorije Kosova itd.”, smatra Spahiu.

Naši sagovornici su jedinstveni u oceni da konačnog sporazuma Beograda i Prištine, ove godine neće biti. 

“Ne razumem odakle dolazi taj pritisak i ko je nosilac tog pritiska da se postigne brzo rešenje. Mislim da se takvim nekim javnim govorom tj. nekom vrstom narativa o brzom rešenju, u stvari veštački održava u životu EU format, a inače sam realni procenat do postizanja rešenja ove ili sledeće godine je vrlo mali”, ocenjuje Marinković. 

Spahiu se nada dogovoru do kraja godine, ali kaže da je to teško ostvarivo.

Predstavnici Beograda i Prištine, Ivica Dačić i Hašim Tači, potpisali su 2013. godine Briselski sporazum koji je bio rezultat deset rundi pregovora koji su se vodili šest meseci.

Dokument sadrži 15 tačaka od kojih se šest odnosi na najvažniji deo - Zajednicu srpskih opština, koja ni danas nije formirana.

Zajednica je trebalo da ima ovlašćenja u obrazovanju, zdravstvu, ekonomskom razvoju, urbanom i ruralnom planiranju.