Problemi gluvih i nagluvih - nedostatak adekvatnog prostora, zapošljavanje i komunikacija
grad 10.02.2021 Radio Kontakt Plus
Nedostatak adekvatnog prostora, zapošljavanje i komunikacija - najveći su problemi gluvih i nagluvih lica na severu Kosova.
Rešavanjem problema zapošljavanja i obezbeđivanjem odgovarajućeg objekta, njihov kvalitet života bi bio znatno unapređen, kaže za Radio Kontakt Plus predsednik Međuopštinske organizacije - Savez gluvih i nagluvih u Kosovskoj Mitrovici, Zoran Vučetić.
On ukazuje da trenutno imaju samo kancelariju, koja ne ispunjava uslove za rad tog udruženja.
„To je mali prostor za rad i tu ne možemo da se okupljamo. Mi smo inače pre sukoba imali velike prostorije, ali je to sve ostalo u južnom delu grada. Nakon toga, naša organizacija počela je da radi u prostorijama gde smo i sada. Obećali su nam iz lokalne samouprave da ćemo dobiti odgovarajući objekat u kojem bismo mogli da se družimo, da organizujemo različite aktivnosti, jer nama je zaista najveći problem nedostatak prostora.“
(image) Foto: Radio Kontakt Plus
Napominje da i zapošljavanje takođe predstavlja veliki problem ovoj grupaciji.
„Gluva lica su nekada radila u Trepči i sličnim firmama, međutim sada toga nema… Naša organizacija u saradnji sa Nacionalnom službom za zapošljavanje učestvuje u programima javnih radova. To bude četiri meseca jednom godišnje, četvoro-petoro je angažovano tada, ali to nije dovoljno jer nama treba trajno zaposlenje.“
Gluve i nagluve osobe na severu Kosova imaju teškoće u komunikaciji, jer trenutno radi samo jedan tumač za znakovni jezik - Mirjana Martinović, sekretar ovog udruženja, koja nam je pomogla da obavimo razgovor sa Zoranom.
Dodatne probleme u komunikaciji im stvara aktuelna pandemija korona virusa i nošenje zaštitnih maski, ističe Zoran.
„Kada se uđe u apoteku zaposleni imaju maske na licima. Srećom, pa smo malo mesto i svi se poznajemo, pa obično apotekari spuste maske da bi gluva lica mogla da čitaju sa usana. Dešavalo se da me policajac zaustavi kada sam u automobilu, međutim on ima masku a ja ga ništa ne razumem šta govori. Srećom taj policajac bio je u društvu kolege koji me poznaje, pa mu je skrenuo pažnju da spusti masku kako bih mogao da ga razumem. Maske nam zaista otežavaju komunikaciju.“
Čujuća lica, kako ih gluvi i nagluvi zovu, često nemaju razumevanja za svoje sugrađane, požalio nam se Zoran.
„Sve zavisi od čoveka do čoveka, nismo svi isti... Postoje neke šale koje čujući ljudi koriste, a gluva lica umeju da budu osetljiva i to shvate kao uvredu, zato što ne razumeju te neke gestikulacije... Ima i onih koji zaista imaju razumevanja i koji su stvarno prema nama korektni. Ponekad kada gluva lica koriste znakovni jezik na ulici - deca se okreću, podsmevaju se, imitiraju i to zaista ume da bude neprijatno, jer ne znaju nas dovoljno i kakvi smo mi u stvari. Možda kada bi se više sa nama družili, kada bismo imali prostorije… Ovako, ipak nas ne razumeju.“
Međuopštinska organizacija - Savez gluvih i nagluvih Kosovska Mitrovica osnovana je 1956. godine i trenutno broji oko 80 članova.
„Naši članovi su uglavnom stariji i imaju od 30 do 80 godina. Cilj našeg rada jeste unapređenje života gluvih lica u Mitrovici, Zvečanu, Zubinom Potoku i Leposaviću. Što se tiče severa Kosova, samo se naša organizacija bavi gluvim i nagluvim licima. Druge organizacije se bave osobama sa invaliditetom“, objašnjava Vučetić.
Lokalna samouprava ima razumevanja kada su u pitanju njihove potrebe, smatra Zoran.
„Imamo dobru saradnju sa Opštinom. S vreme na vreme pomažu nam finansijski.“
Inače, Zoran se bavi sportom od detinjstva.
„Volim da se bavim sportom. Kada sam 1999/2000. godine završio školovanje u Beogradu i došao ovde, počeo sam da igram fudbal i to je trajalo nekih četiri-pet godina, a onda sam prešao na mali fudbal. Često odlazim u ’balon’ salu sa prijateljima, volim i kik-boks, sport je značajan deo mog života. Srećan sam što imam veliki broj prijatelja, to su ljudi koji su me prihvatili, sa kojima se družim, šalim, izlazim…“
Nije odrastao kao njegovi vršnjaci zbog problema koji ima od rođenja. I pored toga, veoma je pozitivna osoba.
„To što sam gluv, to sam prihvatio i sa tim sam se pomirio na početku života. Problem je bio kako ću da se družim sa čujućim ljudima, kako da budem ravnopravan sa njima... Mene su sa tri godine roditelji poslali u Beograd, tamo su me učili kako treba glas da koristim, mada to nikada nisam mogao, kako da se ponašam u društvu… Da bih znao da mi se neko obraća, on(a) mora da me dotakne po ramenu, pa čitanje sa usana - to su bile poteškoće sa kojima sam se susretao na početku i koje sam prevazišao. Sada, kada sam u kafiću, gde je puno ljudi, bacim pogled i uglavnom mogu da razumem o čemu oni pričaju, jer čitam sa njihovih usana. To se uči vremenom“, otkriva nam Zoran.
Znakovni jezik nije teško naučiti, poručuje Zoran.