"Kosovometohijski glasovi" - stradanje i vaskrsenje

vesti 04.04.2022 Radio Kontakt Plus

Svojevrsni zbornik tekstova „Kosovometohijski glasovi“ Olivere Radić, svedočanstvo je stradanja Srba u Orahovcu, Velikoj Hoči, Prizrenu, ali i drugim delovima KiM. U knjizi su se našli i mnogi događaji koji govore o problemima geto sredina, ali i 56 intervjua sa ljudima različitih profila sa prostora KiM, kao i onima koji su ga obilazili.

Olivera Radić kroz „Kosovometohijske glasove“ gorko podseća na to da je na KiM bilo stradanja, ali istovremeno šalje poruku da posle stradanja dolazi vaskrsenje.

Zapisi i priče o pojedinačnim i masovnim ubistvima Srba, pre svega u orahovačkom kraju, ali i šire u južnoj Metohiji, uključujući Sredačku župu, Prizren... čine prvi deo „Kosovometohijskih glasova“.

„To su svedočenja o umorstvima, beznađu ljudskom, o terorima nad Srbima, o napadima na kolone onih koji beže ka slobodi, o poniženjima svake vrste. To je svedočenje o životu, o smrtnoj opasnosti života u getu. Kada se svaku noć leže, a ne zna se da li će se živ probuditi. To je svedočenje o ljudima koji su navikli na to i prosto su spremni na smrt“, kaže prof. dr Mitra Reljić, jedna od recenzenata ove knjige.

Rečenicu „bolje da me ubiju u dvorištu nego u postelji“, teško da može razumeti neko ko nije imao doživljaj života u getu i straha koji se u njemu javlja.

„A mi svi koji smo to preživljavali, znamo šta to tačno znači. Čika Spasina rečenica govori o razmišljanju o smrti i smrti. Dakle o izboru između smrti i smrti, jer nije svaka smrt ista“, dodaje profesorka Reljić.

Drugi deo Oliverine knjige uključuje razgovore koje je vodila sa ljudima različitih zanimanja i obrazovnih profila - igumana velikih manastira, potom pisaca, među kojima i najviđenijeg Petera Handkea, humanista kao što je Arno Gujon, istoričara kao što je Miloš Ković, do mnogih muzičara, pisaca, slikara, sportista itd.

„Ono što objedinjuje sve te ljude, jeste kosovski zavet i samo vera i nada da ga očuvamo i naravno, sastradanje najiskrenije sa svojom napaćenom braćom na KiM“, navodi profesorka Reljić.

Pozivajući se na reči lingviste i jednog od najpoznatijih srpskih slavista Predraga Pipera da svedočenja mogu biti pouzdana i manje pouzdana, te da nije lako biti dobar svedok, profesorka Reljić ukazuje na to da je Olivera Radić i te kako pouzdan i dobar svedok, upravo zato što deli stradalništvo sa onima o kojima piše.

„Olivera je dobar svedok zato što razume duše onih o kojima svedoči. Ona zna, ona živi njihov život. Ona deli sa njima i govor lokalni i običaje i zato joj veruju i zato joj se poveravaju.“

Književnik i predsednik Udruženja novinara Srbije, Živojin Rakočević, kaže da Olivera Radić nije samo svedok. Ona ozbiljno uočava probleme geto sredina u 21. veku, što je, kako kaže, vrlo teško objasniti normalnim sredinama, normalnom životu.

"Kako predstaviti Orahovac i Veliku Hoču u vremenu kada ničeg nema? Kada u jednom trenutku pomislite da tamo života nema? A onda se taj život oblikuje oko jedne knjige 'Kosovometohijski glasovi'. Prolazeći kroz tu knjigu vi vidite kako taj život može da se kreće od nekog čoveka koji peče rakiju od nekih nagorelih greda sa kuća svojih komšija koje su zapalili Albanci, pa do Petera Handkea koji se u Orahovcu raspriča. Peter Handke ne priča. Dakle, on ne govori, on ćuti, on svaku svoju reč izgovara kao da mu je poslednja, on nije čovek fraze, ali u Orahovcu i pred Oliverom Radić on se raspriča. On je 'raspričani' Peter Handke izgleda jedino u Orahovcu. On može da govori o nečemu što on definiše kao univerzum bola i taj univerzum bola je Olivera Radić posvedočila", ističe Rakočević, koji je takođe recenzent ove knjige.

Ono što je Olivera Radić u svojoj knjizi sakupila je od nemerljivog značaja, napominje Rakočević.

"To su neprocenjiva blaga, to je neprocenjivo bogatstvo susreta, jer ništa nije važno i važnije od susreta u zatvoru, a Olivera Radić se susreće u zatvoru 20 i više godina sa svojim sagovornicima, sa svojim životom, sa svojim komšijama i sa nadom da može biti bolje."

Olivera Radić je profesorka srpske književnosti i jezika u Gimnaziji u Orahovcu. Svedok je mnogih nesreća koje su njene sunarodnike zadesile, pa je tako nevolja navela da se bavi novinarskim poslom, čime postaje glavni izveštač iz Metohije dugi niz godina.

Sva ta objavljena i neobjavljena svedočenja nedavno je uobličila i pretočila u "Kosovometohijske glasove".

"Ti glasovi poručuju da je na KiM bilo stradanja, ali tu su i glasovi iz crkve, glasovi zvona, glasovi koji svedoče vaskrsenje i to je ta najjača poruka - da posle stradanja dolazi vaskrsenje", poručuje autorka Olivera Radić i dodaje da postoji još priča koje se u ovoj knjizi nisu našle.

I kao što kaže profesorka Mitra Reljić, "Kosovometohijske glasove" treba pročitati, jer svaka je priča teža od teže, a opet, učini se neka najtežom.

"Knjigu 'Kosovometohijski glasovi' ne bi trebalo, a ne bi bilo ni umesno, čitati brzo. Prosto se mora posle svake priče zastati. Mora se sudbina svakoga propustiti kroz srce, jer samo ono što se kroz srce propusti, to se i zapamti. Tako i mi, da bismo zapamtili te svete i svetle grobove, treba da pročitamo ovu knjigu. Po mom sudu, najveći značaj knjige Olivere Radić jeste što nas je podsetila i podseća na te svete i svetle grobove", poručuje profesorka Reljić.

Knjiga "Kosovometohijski glasovi" promovisana je protekle nedelje u Privatnom kulturnom centru "Akvarijus" u Kosovskoj Mitrovici.