Brisel će poturiti da potpišemo nezavisno Kosovo (video)

vesti 03.06.2017 Sputnjik

Za Slobodana Samardžića, profesora Političkih nauka u Beogradu, najava predsednika Srbije Aleksandra Vučića da će pokrenuti unutrašnji dijalog o Kosovu zvuči prilično enigmatično i deluje kao obećavajuće i demokratski. Uz jedno „ali”.

„Bojim da taj dijalog predstavlja preispitivanje osnovnog stava u državi da je KiM sastavni deo Srbije, budući da je od 2012. učinjeno jako puno na puštanju Kosova niz vodu i prepuštanju ga Albancima gotovo stoprocentno. Samo su još ostavljene neke niti i veze“, kaže Samardžić za Sputnjik.

Predsednik je položio zakletvu da će čuvati integritet Srbije uključujući i Kosovo i Metohiju. Tu, čini se, nema mesta za interpretacije…

— U redu što se zakleo, to je morao da učini ali ja u to ne bih mnogo verovao. Pre svega treba da gledamo u ono što predsednik radi, a ne šta govori. Otvaranje novog dijaloga mi liči na neku vrstu ubeđivanja ljudi da je to već izgubljena stvar, da puno košta i da će morati na kraju ipak da se učini ono na šta se inače već pristalo — a to je da se potpiše takozvani pravno obavezujući Sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa, što je praktično priznanje Kosova.

To je dokument koji postoji u našoj obavezi u pregovaračkom okviru koje je EU ponudila 2014. a naša Vlada ga je prihvatila. Problem je samo što oni nikad ne znaju kada će Brisel da im postavi da potpišu taj dokument, jer nejasno piše da će se to dogoditi „u nekom trenutku pregovora o pristupanju“. Vučić vrlo dobro zna da mu to stoji kao Damoklov mač, budući da će on biti pritisnut od Zapada.

Dakle, ovo je neka vrsta pripreme javnog mnjenja da to mora da se uradi zbog budućnosti Srbije i naše dece. Tim propagandnim floskulama, kojih, nažalost, ima mnogo, ljudi u očaju veruju, jer očekuju neki boljitak.

 

Koja bi mogla da bude tema tog unutrašnjeg dijaloga o KiM?

— Ne znam šta bi se inače razgovaralo o tom dijalogu ako je reč o glavnim okvirima državne politike koji su dati u preambuli Ustava i u članu 182 Ustava, kao u mnogim rezolucijama naše Skupštine, ali i u Rezoluciji 1244, koja je još važeći međunarodno-pravni akt. Ti okviri su čvrsti ali tamo vladaju Albanci, to je neka vrsta okupacije.

Događa se državama da im deo teritorije bude okupiran, ali se onda sa njima ne sarađuje tako velikodušno nego se koegzistira do prilike kada ta tema opet može da se otvori. Taj konflikt je trebalo da bude zamrznut, da se stvore uslovi sa naše strane da Srbi tamo kako-tako žive, a ne da ih teraju da od 12 godine idu u neke albanske institucije.

Na KiM su izbori 11. juna, šta Srbi mogu da očekuju s obzirom da izlaze sa na nekoliko lista?

— Na izborima će Srbi učestvovati kao i naši ljudi koji koji žive u Americi i Nemačkoj, to je druga država koju niko živ ne može da iskontroliše. Prema ljudima koji tamo žive imam bazično human osećaj. Drugo, znam da su ti ljudi prodali veru za večeru, to vam je kao da treba da razumete prvu generaciju Srba koji su se islamizovali.

Nemam dobar odnos prema tim izborima i potpuno mi je svejedno, jer to što će možda Srbija neko vreme da zadrži mogućnost da odlučuje o kosovskoj vojsci ne znači da će to činiti uvek, to je pogrešno postavljena politika, jer oni zavise od kosovskog budžeta i od albanske većine i uradiće ono što je za njih rezultanta između onoga što kaže Beograd i Priština i ja to ne mogu da podržim.